• Some of over 10,000 requests for help

  • The child or his/her parent or guardian will write directly to you, acknowledging the recipt of your contribution

Dragi moji prijatelji,

Rodjena sam pred sami rat u okolini jednog malog, divnog gradica, koji se zove Sanski Most. Moji roditelji su zivjeli u jednom ponosnom mjestu koje se zove Lusci Palanka.
Moja starija sestra i ja smo znaci rasle u ratnim uslovima i bili smo jedna prosjecno sretna porodica. Primjecivali smo da se nesto strasno oko nas desava. Mi nismo od toga mnogo shvatili. Kako sam rasla sve sam vise slusala price, nego da se igram, o odlasku na ratiste, o borbama, o pogibiji rodjaka i komsija i slicno. Otac nam je otisao na ratiste da se bori za nase ognjiste, ne samo on, nego i mnogi drugi ocevi.
Moja mama je prestala da radi, jer su skoro sva preduzeca prestala da rade, to se u kuci osjecalo jer je uvijek nesto nedostajalo. Sjecam se da su nasi borci odlazili na ratiste s ponosom, hrabro i s pjesmom. Sve sam vise vidjela zena obucenih u crnu odjecu i na glavama su nosile crne marame. Stariji muskarci su bili sutljivi i zabrinuti.
Ja sad cesto crtam jednu lijepu livadu po kojoj sam trcala, jurila sarene leptire i brala cvijece. Ta mi sjecanja i uspomene nikad niko nece oduzeti.

Dosla je 1995. godina za vecinu nas Srba teska, tuzna i ponizavajuca, a za moju porodicu katastrofalna. Iznenada u dvadesetsedmoj godini moja majka je umrla, nije mogla da izdrzi sve strahove i teskoce rata. Poslije gubimo i djeda koji nas je u to vrijeme hranio, stitio i pomagao kad to tata i mama nisu mogli.
Osvanuo je 10.10.1995. godine, sjecam se da je bio topao jesenji dan, ispred kuce sam se igrala sa psom kojeg sam puno voljela. Pored nase kuce posle su da prolaze kolone ljudi u zapregama, traktorima, autima, svi su bili puni straha i zabrinuti. Baka je istrcala na put i pitala sta se desava, jedan ciko je rekao “Bjezi i spasavaj glavu, eto neprijatelja”.
Za pet-sest minuta baka je na brzinu uzela neke stvari i zamolila jednog covjeka da nas poveze u traktoru. Sestra mi je bila kod tetke, oceve sestre i one su bjezale na drugu stranu, tako da o njima nismo nista znali. Dok su ljudi, djeca i zene bjezali u dugim, dugim kolonama, na njih se pucalo sa svih strana, tako smo nekako stigli u okolinu Banja Luke. Poslije nekog vremen, mene i baku je uzela jedna porodica iz Banja Luke. Oni imaju dvoje odrasle djece koji su studenti, taj ciko ne radi jer se u njegovom preduzecu smjestio “SFOR”, a teta je prosvjetni radnik. Zivimo skromno, ali s ponosom i vjerom u buducnost.

Ja imam deset godina i na jesen poci cu u cetvrti razred osnovne skole. Sestra mi zivi sa ocevom sestrom u jednom kolektivnom smjestaju, jer za tatu jos nista neznamo vjerovatno je zarobljen.
Valjda radi svih ovih desavanja ja izgledam starija i ozbiljnija od mnogih svojih vrsnjaka. Moram se truditi da sto prije zavrsim skolu kako bi se brinula o baki i sebi.
Cesto se pitam zasto se to nama Srbima moralo desiti, pa mi smo tako skroman, vrijedan, ponosan narod, da li to dostojanstvo nekome smeta. Zasto ti mocni ljudi u svijetu stvaraju toliku patnju i bijedu, posebno djeci i starijim ljudima.
Moja baka je samo jednom isla na groblje da zapali svijecu i da vidi nasu kucu. Rekla mi je da je kuca sva spaljena i razrusena, cak se ne vidi da je tu nekad zivio neko.

Valjda cu sve to shvatiti kad odrastem i budem starija. U slobodno vrijeme pored citanja pocela sam da pisem pjesme, pa Vam saljem jednu, i zove se siroce.

Letter